Svijet je pozornica na kojoj svako igra svoju ulogu

Negdje u beskrajnom univerzumu, u jednoj pustinji života, prostoru tako statičnom kao da je nekim čudesnim postupkom dobijena apsolutna nula, nekim još čudesnijim postupkom je započela jedna drama na baršunastoj pozornici. Toliko likova ni jedna drama još nije vidjela, a tako jednostavnu priču je mogao napisati samo veliki umjetnik čija dubina misli i snaga pera prevazilazi sve granice ovog realnog svijeta. Ali ova predstava i ova pozornica, ovaj svijet nijesu nastali iz dubine misli stvaraoca, nastali su spontano i nevidljivo kao pjesma koja danima dobija svoj oblik u glavi muzičarara pa se na kraju razvije u pravu simfoniju zadovoljstva i idile. Tako i ova predstava teče, jasno i bistro za oko nekog nevidljivog posmatrača, koji postaje nesposoban trepnuti okom i mrdnuti uvom, opijen prikazanim stvarima.
Na ovoj svjetskoj pozornici sve uloge su slične i sve se ponavlja, ali ne onako periodično i očekivano kao otkucaji idealnog klatna, već svaki sledeći otkucaj predstavlja priču za sebe, priču koja iznova i iznova oduševljava svojom jednostavnošću i svojom genijalnošću. Upravo taj neočekivan, a ipak već viđeni, obrt je ono što ovom svijetu daje jednu boju dinamičnog izraza, jedan život samo njemu tipičan, usred već pomenute nedođije monotonosti i tame.
Dramska struktura prikazane radnje nije sasvim jasna i kristalizovana. Da li je jedan čin jedan život sa svim svojim stanjima i pojavama ili je zapravo to jedna epoha u razvoju svijeta i ljudi? Ako uzmemo da jedan čin predstavlja jedan život, svaki čin za sebe bi činio novu priču koja bi sa prethodnom imala samo početak i kraj isti. A ako epohe predstavljaju činove, onda se radnja drame proteže u beskraj, do kraja svijeta i vijeka, a činovi su povezani vremenom i prostorom…
Jasno je da svak ima svoju ulogu koju mu je namijenio veliki stvaralac. Da li je čovjek sposoban izboriti se za neku drugu njemu bližu i prikladniju? Ne! Svi napori na takvom putu su uzaludni, borba za bolju ulogu je apsurdna, jer je čovjek u posdvijesti svjestan moći velikog stvaraoca i jedan njegov dio zna tragičnu priču čovjeka koji hoće da mijenja svoju ulogu. Ali to ne znači da čovjek ne treba da se bori i trudi za boljitak, jer jednostavno nikada ne znamo koje sposobnosti je stvaraoc u nas uvajao, a lijenošću ćemo samo obezvrijediti njegov rad, baciti u vodu svu njegovu muku da nas učini boljima.
I tako iz pojave u pojavu igramo jednu radnju koja nam se ponekad učini tako zamršena i zapetljana, a ustvari je vrlo prosta. Ona njena osnova, onaj temelj radnje, nematerijalni dio svijeta kako ga često zovemo je vrlo prost i svak ko želi može da u njega pronikne i da ga shvati. Ovaj svijet je bogatiji za jednog dobrog aktera kada čovjek uđe u dubinu nematerijalnog i nevidljivog svijeta.
I kao pjesma u glavi muzičara, notu po notu gradimo jednu radnju za koju se svi iskreno nadamo da će jednog dana izrasti u simfoniju zadovoljstva i idile, u svojevrsnu utopiju kada će nestati loših uloga, ali ovo je jako teško iz prostog razloga što ne govorimo o bajkama nego dramama, ali uvijek postoji nada da ćemo imati jedan bajkovit završetak životne drame.
rad Petra Tadica ucenika II razreda Gimnazije „Stojan Cerovic“ Niksic