– ISTINA PONEKAD BOLI –

Autor: Milan Vasiljević

Popis lica

Vesko (kriminalac višeg ranga)

Brano (radnik u knjižari ,Veskov poznanik iz srednje škole)-

Ljilja ( profesorica u srednjoj školi )

Lidija (Branova sestra)

Vesko je čovjek koji se bavi nezakonitim poslovima i koji je sve samo ne saosjećajan i samokritičan. Nikada ne razmišlja o svojim postupcima i nikada se nikom nije izvinio. Poslije mnogo godina dolazi u grad iz koga potiče i suočava se sa prošlošću.

I čin

Prva scena

/Brano je na poslu, posjećuje ga jedna čudna mušterija/

Brano: Dobar dan, izvolite!

Vesko: Zdravo !

Brano: Želite li pogledati nova izdanja gospodine…

Vesko: Vidi,poštedi me te priče… Želim određenu knjigu.

Brano: (usiljeno) Nema problema,koji vas žanr interesuje?

Vesko: (ljutito)  Samo jedna knjiga, samo jedna knjiga!

U pitanju je knjiga “Najveći umovi svjetskog podzemlja”.

Brano: A pisac je?

Vesko: Šta ja znam ko je pisac,nije to moj posao nego tvoj.

/Brano ćuteći traži/

Druga scena

/Brano odustaje od portage za knjigom,Vesko je ljut/

Vesko: Kako nemate tu knjigu…

Brano: Nemamo!

Vesko: Nema veze nijeste jedina knjižara u gradu…

(kreće ka vratima)

Brano: Čekajte malo gospodine…

II čin

Prva scena

/Vesko se okreće,i tek tada shvata da mu je u krajičku oka ostao poznat lik/

Brano: Gospodine,nešto ste mi poznati…

Vesko: Moguće,ali ja sam iz ovog grada otišao prije mnogo godina.

Brano: Jeste li vi gospodine učili gimnaziju ovdje.

Vesko:(nervozno) Jesam,što?

Brano: Odjeljenje  IV-c?

Vesko: Ti me kao poznaješ je li?

Brano: Ako se zovete Vesko onda vas definitivno poznajem!

Druga scena

/Vesko je iznenađen,nimalo se ne raduje susretu sa prošlošću/

Brano: Sjećaš li se ti mene Vesko?

Vesko: Ne baš najbolje podsjeti me.

Brano: Brano Marković,IV-c sjedio si iza mene četiri godine…

Vesko: Sjećam se…

Brano:(izvještačeno) A sjećaš li se šta smo radili?

Vesko: Pa ometali časove,zezali profesore i tako to…

Brano: To nijesam radio ja,to si radio ti… A prisjetićeš se šta si nama radio…

III čin

Prva scena

/Vesko i Brano i dalje su u knjižari,stoje jedan naspram drugog/

Brano: Pa nijesi bio baš pozitivan lik

Vesko: Kako to?

Brano: Svi vi negativci se pitate kako,zašto?

Vesko: Skrati malo jezik jeli ti jasno?

Brano: Ne možeš me natjerati da ćutim,imam pravo da kažem svoje mišljenje,ja sam SLOBODAN ČOVJEK!

Vesko: Dobro šta sam ja tebi uradio da me tako mrziš?

Druga scena

/Napetost na vrhuncu,Brano se suzdržava od fizičkog obračuna/

Brano: Znaš li ti Vesko koliko sam puta otišao kući potišten,koliko

sam te puta u snu vidio. Ostavio si mi traume za čitav život!

Vesko: I ti se svega toga sjećaš?

Brano: Veoma bolno sjećanje Vesko… Ali dođe vrijeme da se dugovi plate! (i polako se primiče Vesku)

Vesko: Ti misliš da se ja tebe bojim!

IV čin

Prva scena

/U međuvremenu u knjižaru ulazi još jedna osoba/

Ljilja: Dobar dan!

(niko se ne osvrće)

Ljilja: Brano,šta to radiš?

Brano: Dobar dan profesorice! Da li vam je poznat ovaj gospodin?

Ljilja: Ne, nikad ga u životu nijesam vidjela.

Vesko: Profesorice,sjećate li me se,to sam ja Vesko!

Ljilja: Ne,zaista ne mogu da te se sjetim.

Brano: Možda ćete se sjetiti,sjedio je iza mene sve četiri godine.

Ljilja: A ti si bio onaj problem je li?

Brano: Eto,vidite da ga se sjećate.

Druga scena

/Ljilja razgovara sa Veskom/

Ljilja: Vesko,Vesko…Pogledaj šta si postao!

Vesko: Ja sam potpuno zadovoljan sobom.

Ljilja: Pa to i jeste ono najgore.

Vesko: Ja imam svoj život, svoj poziv i srećan sam!

Ljilja: Kako možeš da budeš srećan znajući da drugima nanosiš bol!

Vesko:(razmišlja)

Ljilja: Treba da se stidiš onoga što si postao.

/Ljilja odlazi/

V čin

Prva scena

/u knjižaru ulazi Lidija, Branova sestra,Brano je izašao/

Lidija: Ko ste vi gospodine?

Vesko: Ja… Niko… Niko i ništa (skrivajući pogled)

Lidija: Vesko!

Vesko: Odakle me vi znate gospođo?

Lidija: Učio si sa mojim bratom. I uvijek si nas maltretirao!

Vesko: Znam ali…

Lidija: Šta ali, ti ne zaslužuješ da živiš!

/Lidija ljutito izlazi/

Vesko koji je do tada bio nedodirljiv nije mogao da prepozna sebe. To više nije bio on. To je bio čovjek koji se kaje. Nije mogao da podnese to što ga stižu duhovi prošlosti.

Druga scena

/Vesko ostaje  sam u knjižari/

Vesko: Šta sam to uradio?

Svi oni me sada mrze.

Treba li ja to da uradim? (obraća se publici)

Bila je u pravu,ja ne zaslužujem da živim.

(vadi oružje na sto)

Moram.

(primiče oružje slljepočnici)

/pucanj pištolja/

Kraj

Milan Vasiljević

Mart 2010. god.