Rekoh čudnu riječ: pobuna. I zaustavih pero nad ravnim retkom u kom je ostala utisnuta jedna nedoumica, prelako izrečena. Prvi put sam tako nazvao svoju muku, a nikad ranije nisam o njoj mislio, nisam je zvao tim imenom. … Pobuna! Je li to samo riječ, ili je misao? Ako je misao, onda je moja misao, ili je moja zabluda. Ako je zabluda, teško meni; ako je istina, teško meni još više.

U dugim noćima ostajao bih često na mjesečini nad rijekom, puštajući da me polako osvaja tiho palucanje sjećanja, ii nejasnih želja, znao sam kad to smijem, kad god je u meni vedri mir koji ne prijeti burama. Ali kad sam naslućivao makar i nagoveštaj uzburkanosti, stješnjavao sam se u četiri zida svoje sobe, i prisiljavao se da idem poznatom tvrdom stazom molitve. Ima u njima nešto prisno zaštitničko, kao u starim porodičnim stvarima koje su postale neprijeteći dio nas samih; one su priznata i primljena utjeha, smiruju i umrtvljuju opasnu misao što ponekad bez naše volje oživi u nama, vjerujemo im ne misleći, svoju slabost stavljamo pod zaštitu njihove prastare snage, umanjujemo svoje ljudske brige i more navikom da ih mjerimo vječnim merilima, i stavljajući ih tako u neravnopravan položaj, svodimo ih na neznatne razmjere.

Ubistvo je manje opasno nego buntovništvo. Ubistvo ne može biti uzor i podstrek, izaziva osudu i gađenje, a dešava se iznenada, kad se zaboravi strah i svijest, neprijatno je, kao ružno podsjećanje na trajnost niskih nagona kojih se ljudi stide, kao što se stide nedostojnih predaka i prestupnih rođaka. A pobuna je zarazna, može da podstakne nezadovoljstvo, kojih uvijek ima, liči na junaštvo, a možda i jeste junaštvo, jer je otpor i neslaganja, izgleda lijepo jer je nose zanesenjaci koji umiru za lijepe riječi, sve stavljaju na kocku jer je sve njihovo nesigurno. Zato je privlačno, kao što ponekad čovjeku izgleda privlačno i lijepo sve što je opasno.

Šta sam ja sad? Zakržljali brat ili nesigurni derviš? Jesam li izgubio ljudsku ljubav ili sam oštetio čvrstinu vjere, izgubivši tako sve? Volio bih da plačem zbog brata, ma kakav da je, ili da budem tvrdi branilac zakona, makar i brat bio u pitanju, makar i žaleći. A ne mogu ni jedno ni drugo. Šta je to, Ishače, buntovni mučeniče, koji si stao na jednu stranu i ne znaš šta je neodlučnost, jesam li izgubio ljudski lik ili vjeru? Ili oboje? I šta je onda ostalo od mene, ljuska, mezar, nišan bez oznake? Strah se nastanio u meni, Ishače, strah i zbunjenost, ni korak više ne smijem da učinim ni na jednu stranu, izgubiću se i propasti.

 Prostranstvo je naša tamnica, rekao sam osluškujući odjek svojih nepoznatih misli, unoseći neočekivanu vatru u mrtvi i nepotrebni dotadašnji razgovor. Prostranstvo posjeduje nas. Mi ga posjedujemo samo koliko može oko da pređe preko njega. A ono nas umara, plaši, zove, goni. Mislimo da nas vidi a mi ga se ne tičemo, kažemo da ga savladamo, a samo se koristimo njegovom ravnodušnošću. Zemlja nam nije naklonjena. Gromovi i talasi nisu za nas, mi smo u njima. Čovjek nema svog pravog doma, on ga otima od slijepih sila. To je tuđe gnijezdo, zemlja bi mogla bit samo stanište čudovišta koja bi bila u stanju da se nose sa nedaćama što ih ona pruža u izobilju. Ili ničija. Pa ni naša.
Ne osvajamo zemlju, već grumen za svoju stopu, ni planinu već sliku u svome oku, ni more već njegovu gibljivu čvrstinu i odsjaj njegove površine. Ništa nije naše osim varke, zato se čvrsto držimo za nju.

Sve sam to ja, isitnjen, sav od komadića, od odsjaja, probljesaka, sav od slučajnosti, od neraspoznatih razloga, od smisla koji je postojao pa se zaturio, i sad više ne znam šta sam u tom kršu.